Spektakl maloga formata

Svečana otvaranja ljetnih festivala gotovo po pravilu zazivaju veliku gestu. Orkestar, zbor i brojnost izvođača već bi samom pojavom trebali potvrditi važnost trenutka. Otvaranje Osorskih glazbenih večeri 20. srpnja krenulo je drugim putem. Pedeset godina nakon utemeljenja festivala 1976, u njegovu 51. izdanju, u osorskoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije svečanost se nije gradila grandioznošću, nego sabranošću i koncentracijom zvuka. Festivalski gudački oktet činili su Stefan Milenković i Marin Maras na prvim violinama, Đana Kahriman i Teodora Sucala Matei na drugim violinama, Krešimir Petar Pustički i Marija Andrejaš na violama te Branimir Pustički i Monika Leskovar na violončelima; u Papandopulovoj Sinfonietti pridružio im se kontrabasist Antal Papp. Ansambl su predvodili Monika Leskovar i Stefan Milenković, umjetnici međunarodnog ugleda, čije se vodstvo očitovalo u oblikovanju zajedničkoga zvuka, a ne u solističkom autoritetu. U toj ravnoteži individualne izvrsnosti i međusobna osluškivanja bilo je težište večeri.

Koncertom Festivalskog gudačkog ansambla uz violinista Stefana Milenkovića i violončelisticu Moniku Leskovar otvorene su 51. Osorske glazbene večeri / Izvor Osorske glazbene večeri

Grad na prevlaci između Cresa i Lošinja ne osvaja raskoši ni veličinom, nego poviješću, kamenom, tišinom i morem. Tu komorna glazba ne djeluje kao umanjena inačica nečega većega, nego kao prirodan jezik mjesta. Njezina snaga ne proizlazi iz mase zvuka, nego iz odnosa među glasovima: svaki mora ostati samostalan, a istodobno osluškivati cjelinu. Mendelssohnov Gudački oktet u Es-duru, op. 20, bio je stoga više od reprezentativnog početka. Djelo koje je autor skladao sa šesnaest godina i danas zadivljuje sigurnošću i paradoksom zvuka: osam gudača stvara gotovo simfonijsku širinu, a ne gubi prozračnost komornoga sloga. Glazbena se misao neprestano prenosi iz dionice u dionicu, pa virtuoznost pojedinca vrijedi jedino ako je podređena zajedničkom disanju fraze. Milenkovićev nosivi ton i sigurnost Monike Leskovar nisu se izdvajali iz cjeline, nego su joj davali smjer, dok su precizni ulasci i dinamička osjetljivost stvarali dojam ansambla koji ne svira jedan pokraj drugoga, nego zajedno misli glazbu.

Središnje mjesto večeri pripalo je praizvedbi Mjeseca nad Osorom Zorana Juranića, njegovoj četvrtoj osorskoj praizvedbi u četvrt stoljeća povezanosti s festivalom. Smješteno između Mendelssohna i Papandopula, novo je djelo lako moglo ostati tek suvremeni umetak između dvaju repertoarnih oslonaca. Poetski naslov priziva pejzaž, ali se Juranić svjesno udaljava od doslovnoga tonskog slikanja. Dva sporija, meditativna odsječka uokviruju pokretljiviju sredinu, a glazbeni se tijek zasniva na ravnopravnosti glasova i finoj komornoj komunikaciji. Osor nije preveden u zvučnu razglednicu, nego u atmosferu: smirenost koja nije statična, prozračnost koja nije prazna i suzdržanost koja ne isključuje intenzitet.

Praizvedba podsjeća na posebnost Osorskih glazbenih večeri: više od 320 novih hrvatskih skladbi ondje je tijekom pola stoljeća prvi put dobilo zvuk. Suvremeno stvaralaštvo zato nije programska obveza ni dodatak kanonu, nego jedan od temelja festivalskoga identiteta. Juranićeva skladba nastavila je taj dijalog između naslijeđenoga i novoga bez otpora i stilske mimikrije.

Završna Papandopulova Sinfonietta za gudače, op. 79, otvorila je treću vremensku perspektivu programa. U godini 120. obljetnice skladateljeva rođenja njezina je izvedba imala simboličku težinu, no djelo je i bez obljetničkoga povoda pokazalo vitalnost. Gudačkom oktetu pridružio se kontrabasist Antal Papp, dajući zvuku dodatnu dubinu i oslonac. Premda je Sinfonietta pisana za veći gudački orkestar, u ovoj se komorno svedenoj postavi redukcija izvođačkoga aparata gotovo nije osjećala: punoća zajedničkoga tona, profilirani unutarnji glasovi i širok dinamički raspon davali su zvuku širinu znatno većega sastava. Intrada je istaknula polifonu živost, Elegia liričnu profinjenost, a završni Perpetuum mobile tehničku sigurnost ansambla pretvorio u nezaustavljiv zajednički zamah.

U godini u kojoj bi pedeseta obljetnica utemeljenja festivala lako mogla biti povod za produkcijski spektakl, Osor vlastitu važnost nije dokazivao veličinom izvođačkoga aparata, nego povjerenjem u glazbu i slušatelja. Nakon Papandopulova Perpetuuma mobile uslijedio je istoimeni Straussov komad, duhovita glazbena šala koja je večeri vratila lakoću. Bio je to završetak bez patosa, primjeren otvaranju koje svečanost nije tražilo u grandioznosti, nego u onome što Osor jest: blizini, suzdržanosti i izvrsnosti koja nema potrebu samu sebe demonstrirati.